петак, 05. септембар 2008.

Биографија


BIOGRAFIJA

Written by Rebeka Šimunković
izvor: filozofija.org



Martin Heidegger rodio se 26. rujna 1889. godine u Messkirchu (mjesto između Bodensee - a, Dunava i Schwäbisch Alb) u Njemačkoj. Otac se zvao Friedrich Heidegger te je bio podrumar u katoličkoj crkvi sv. Martina u Messkirchu. Umro je 1924. godine prije nego što mu je sin postao poznati profesor. Majka se zvala Johanna koja umire 1927. godine neposredno nakon izlaska djela «Bitak i vrijeme». Prije smrti njezin sin joj donosi na smrtnu postelju jedan primjerak tog proslavljenog djela. Njegov brat Fritz bio je činovnik u banci za kredite. Martin je osnovnu školu pohađao u Messkirchu. Budući da njegovi roditelji nisu imali novaca za daljnje školovanje, uz preporuku svećenika njihove župe odlazi u samostan u Konstanzu gdje su se školovali svečenićki kandidati. Nakon završetka gimnazije 1909. godine odlazi u Isusovački novicijat gdje je proveo dva tjedna. Otpušten je zbog navodnih srčanih problema. Te iste godine započinje studij teologije u Freiburgu im Breissgau, koja prema njegovim riječima, nije ispunjavala njegov misaoni duh tako da se odlučio samostalno studirati skolastičke filozofske spise.[1] Nakon četiri semestra odlučio je prekinuti studij teologije. 1911. godine započinje studij filozofije, matematike i prirodnih znanosti. Habilitirao je 1915. godine kod Heinricha Rickarta na temu «Die Kategorien - und Bedeutungslehre des Duns Scotus». Tada se počinje zanimati za filozofa Edmunda Husserla (1858 - 1938), osnivača fenomenologije, i njegovo djelo «Logische Untersuchungen». Njegov asistent postaje 1919. godine te istodobno pravi otklon od fenomenologije. Kao izvanredni profesor odlazi u Marburg 1923. godine. To se razdoblje naziva Marburško doba Heideggerovog stvaralaštva koje je inspirirano filozofijom Immanuela Kanta.

Njegovo najpoznatije djelo «Sein und Zeit» izlazi 1927. godine. Godinu dana nakon izlaska tog djela vraća se natrag u Freiburg. To se razdoblje naziva Freiburško razdoblje. Iz tog razdoblja poznata su djela «Kant und das Problem der Metaphysik» i «Vom Wesen der Wahrheit». Tridesetih godina 20. stoljeća Hitlerova je nacionalsocijalistička stranka bila na vrhuncu svojeg djelovanja tako da je Edmund Husserl kao Židov morao 1933. godine odstupiti s rektorskog položaja. Zahvaljujući Husserlovoj preporuci Heidegger postaje novi rektor Freiburškog sveučilišta. Budući da je u tom vrlo teškom razdoblju njemačke povijesti preuzeo rektorsku službu često ga se veže uz nacionalsocijalizam kojem se oštro protivio. Dokaz njegovog nevezanja uz nacionalsocijalističku stranku bilo je njegovo protivljenje paljenja knjige židovskih autora, protivljenje zabrani studiranja Židova na sveučilištu. Štitio je ostale profesore Židove koji su predavali. Naposljetku, dokaz je i njegovo prijateljstvo sa svojim profesorom Husserlom, te svojom studenticom Hannom Arendt kojom se godinama dopisivao.[2] Zbog sukoba mišljenja s povjerenstvom Freiburškog sveučilišta i neprihvaćanja nacionalsocijalističkih ideja 1934. godine odstupa s rektorskog mjesta. Budući da mu je u razdoblju od 1945 - 1949. godine zabranjeno javno predavati, benediktinci su mu dopustili da svoja izlaganja drži u njihovoj opatiji Beueron. U periodu zabrane izlazi njegovo djelo «Briefe über den Humanismus» (1947) u kojem humanizam povezuje s metafizikom. Tada već počinje utjecati na francuskog filozofa Jean - Paul Sartrea i duhovne znanosti. Pedesetih godina 20. stoljeća izlazi zbirka rasprava i predavanja koja nosi naslov «Holzwege». Posebno se ističu predavanja «Was heisst Denken?» i «Nietzsche». Od 1950 - 1967. godine održava male seminare u Freiburgu te u svojoj kući u Todtnaubergu koja se još naziva «Hüte des Seins». Heideggerov opus djela sadrži 100 svezaka koji počinju izlaziti 1974. godine. Njegovi spisi dotiću područja filozofije, jezika, tehnike, umjetnosti i književnosti. Veoma su poznate njegove interpretacije književnika Hölderlina, Rilkea i Trakla.

Umire 26. svibnja 1976. godine u Freiburgu, a pokopan je u svojem rodnom mjestu Messkirchu. Od njegove smrti do danas održana su mnoga predavanja, rasprave, izlaganja, simpoziji o «pastiru bitka» (Hirt des Seins), kako su ga mnogi nazivali. Svoj život je posvetio pitanju o bitku koji je postao središtem njegove misli. Primarno zanimanje za bitak Heidegger je nazvao «die Kehre» (Okret).[3]

Djela: «Sein und Zeit», «Zeit und Sein», «Was ist Metaphysik», «Was ist das - die philosophie», «Die Kehre», «Briefe über den Humanismus», «Was heisst Denken», «Die Frage nach der Technik» itd.



ŠTO JE METAFIZIKA ?

Izvorni naslova djela glasi «Was ist Metaphysik?». To je predavanje koje je Martin Heidegger održao 24. srpnja 1929. godine na Sveučilištu u Freiburgu im Breisgau.

Heidegger započinje uvod u djelo citatom: «Tako je čitava filozofija poput stabla koji su korijeni metafizika, deblo fizika, a grane su koje izrastaju sve ostale znanosti».[4] Heidegger postavlja pitanje iz kojeg temelja korijeni filozofije crpe svoj oslonac, odnosno što je metafizika sagledana iz njenog temelja? Što je uopće metafizika? Na pitanje što je metafizika svaki poznavatelj filozofije odgovara da metafizika misli biće kao biće. Kakvo biće? Biće pod vidikom jestenja. Biće u svjetlu njegovog bitka. Metafizičko mišljenje pita za izvorom i začetnikom tog svjetla bilo da se biće pojavljuje kao duh (što zastupa spiritualizam) ili kao sila ili tvar (što je stajalište materijalizma), svaki put se biće javlja u svjetlu bitka. Metafizika uvijek predočuje biće ćime se rasvjetljuje bitak koji dospijeva u neprikrivenost (grč. aletheia). Unatoč svojoj neprikrivenoj biti bitak se u svojoj istini ne misli. Ono što zanima metafiziku jest biće kao biće i time se ne osvrće na bitak. Predmet njezinog mišljenja nije sam bitak što uzrokuje odvođenje filozofije od njenog temelja. Stavljanje istine bitka u središte mišljenja napušta se metafizika, ali gledano iz metafizičkog mišljenja istodobno se ulazi u područje temelja metafizike. Mišljenje koje misli istinu bitka majstor «zanata mišljenja» naziva «prevladavanje metafizike» što ne znači i njezino otklanjanje.

Heidegger upućuje prigovor prvoj filozofiji koja raspravlja o biću kao biću: «Ona ne dovodi bitak sam do riječi jer ne pomišlja bitak u njegovoj istini, istinu u njezinoj neprikrivenosti niti u njenoj biti».[5] Osvrčući se na povijest filozofije ovaj njemački filozof zaključuje kako je od Anaksimandra do Nietzschea istina bitka prikrivena. Heidegger pita zašto? Polazeći analiziranjem filozofskih krugova u kojima je uvaženo mišljenje kako je prvom filozofijom odgovoreno na pitanje o bitku utvrđuje kako se i ne može odgovoriti na pitanje o istini bitka jer metafizika kao znanost o biću kao biću nikada ne postavlja takvo pitanje. Razlog njenog nepitanja jest mišljenje bitka ukoliko predočuje biće kao biće.

Suvremeno moderno doba, prema Heideggeru, jest doba u kojem postoji mogućnost metafizike upućene na biće. Time se sprječava čovjekovo odnošenje prema bitku. Filozof egzistencije kritički postavlja pitanje nije li to već prijetnja što se čovjek sve više prepušta samo biću ne uzimajući u svoj horizont misli istinu bitka. Tako čovjek sve više pravi otklon od bitka.[6]

Zaborav bitka ne ostaje samo mogućnost ostvarenja nego se i zbiljski događa. Rješenje koje «pastir bitka» nudi čovjeku kako bi se ponovo vratio iskonskom svijetlu istine jest iskusiti zaborav bitka.

Bit čovjeka jest vratiti se bitku budući da samo čovjek za bitak ob - stoji kao čovjek. Naziv za čovjeka koji ob - stoji za bitak je DASEIN ili tubitak. Heidegger definira Dasein kao čovjekovo ob - stajanje u istini bitka. Bit čovjekovog tubitka leži u njegovoj egzistenciji. Njemački filozof u svojem djelu «Bitak i vrijeme» egzistenciju definira kao jedan način bitka onog bića koji ustrajava u otvorenosti bitka i podnosi ono krajnje (Sein zum Tode). Biće koje egzistira jest čovjek. Stijena jest, stablo jest, Bog jest ali oni ne egzistiraju.

Nadalje Heidegger postavlja zanimljivo pitanje koje postavlja i metafizika: «Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?»[7] Heideggera pri tome na zanima biće budući da to pripada promišljanju metafizike. «Ako se ne polazi od pitanja o biću, tada treba započeti pri onome što nije biće, valja početi od NIŠTA? Pitanje «Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?» njemački filozof postavlja u smislu zašto uvijek ima prednost biće koje si prisvaja jestenje, dok ono što nije biće shvaćamo kao Ništa? Pod pojmom Ništa Heidegger misli zaborav bitka.

«Pastir bitka» prigovara ostalim znanostima da se bave bićem zastupajući stav:«Treba tražiti samo biće i drugo - ništa, biće i dalje - ništa, isključivo biće i povrh toga ništa.Ne govorimo li sličajno sami od sebe tako, ili je to samo način govora i drugo ništa.»[8] Za razliku od ostalih znanosti koje odbacuju Ništa kao ništavno, Heidegger zatiće u pitanje kako stoji s Ničim? On pita što je Ništa? Izraditi pitanje o Ništa moguće je jedino ukoliko pretpostavimo da to Ništa jest kao biće koje poznajemo i susrećemo. Gdje se događa naš susret s Ništa? Događa se u našem govoru i u našem zahvaćanju cjeline bića koje nije apsolutno, nego sjenovito. Upravo u našem sjenovitom susretu bića u cjelini dovode nas ugođaji (Stimmung) koji prikrivaju Ništa. Heidegger pita postoji li ugođaj koji nas izravno dovodi pred Ništa, te pronalazi odgovor kako se to događa u ugođaju tjeskobe koju shvaća:«Tjeskoba ne dopušta pojavu zbrkanosti kao strah, nego mirnoću. Tjeskoba nije nikada tjeskoba pred onim ili ovim, nego je tjeskoba uvijek tjeskoba za..., ali ne za ovo ili ono.»[9] Na neki način je neodređeno zašto se tjeskobimo, to je nemogućnost odredivosti. Kao što se susrećemo s ostalim bićima u jedinstvu cjeline tako se tjeskobimo lebdeći u cjelini pri čemu nam se objavljuje Ništa.»

Ništa se u tjeskobi i putem nje objavljuje. U njoj se Ništa susreće s bićem u cjelini, ali ne u smislu poništenja bića kako bi preostalo samo Ništa, nego na način «ništenja» - otkrivanje bića drugačijeg u odnosu na Ništa. Čovjekovog tubitak nije ništa drugo doli unesenost u Ništa. Unoseći tubitak u Ništa prelazi se preko bića u cjelini. Taj prijelaz Heidegger naziva transcendencijom. Prelaženje preko bića u cjelini dovodi nas do bitka bića samog. U bitku bića događa se «ništenje Ničega» (das Nichts nichtet).

Time što ostajemo izgubljeni u biću Ništa nam ostaje zaklonjeno. Zato bi metafizika trebala biti pitanje o Ničemu. Metafizika potječe iz grčkog τα μετα φυσικά. Taj naslov se kasnije protumačio kao pitanje koje ide preko (meta), preko bića kao bića u cjelini. Antička je metafizika uzimala Ništa u smislu ne - bića, neoblikovane tvari. Kršćanska dogmatika Ništa smatra protupojmom istinskog bića. Heidegger se slaže s Hegelovim stavkom u «Wissenschaft der Logik»:«Čisti bitak i čisto ništa jesu dakle isto». On dodaje ne zato što se oni u svojoj neodređenosti poklapaju, nego zato što je bitak sam u svojoj biti konačan, a objavljuje se u transcendenciji, tj. u Ništa.

Heidegger zaključuje kako predmet metafizike treba biti Ništa koje se ne shvaća kao negacija bića, nego razotkrivanje onoga različitoga od bića, a to je bitak.[10]



ŠTO JE TO - FILOZOFIJA?

Izvorni naslov predavanja, koje je održano 1955. godine u Cerisy - la - Salle, glasi «Was ist das - die Philosophie?».

Martin Heidegger pitanje «Što je to - filozofija?» smatra opsežnom temom koja zbog svoje opsežnosti ostaje neodređena te je možemo obraditi s različitih stajališta. Budući da je možemo obraditi s različitih stajališta postoji mogućnost da ne dođemo do odgovora na to pitanje. Kako bismo pronašli pouzdani odgovor potrebno je adekvatnije odrediti pitanje, tj. dovesti ga na neki put ili kako njemački filozof kaže: «Time se razgovor izvodi na neki put. Kažem: neki put. Priznajemo time da taj put nije jedini.»[11]

Kada pitamo «što je to - filozofija?» mi ostajemo izvan filozofije te se cilj našeg pitanja ne zadržava unutar nje. Smjer našeg pitanja i pronalaženja odgovora mora se kretati na način filozofije. Koji je to način? To je filozofirajući način. Budući da filozofira samo čovjek filozofija ga mora dodirivati i ticati se njega samog. Postavlja se pitanje ne ostaje li time filozofija stvar afekcije, afekata i osjećaja? Heidegger se protivio ulaženju osjećaja u filozofiju budući da je ona racionalna znanost ili «upraviteljica razuma».[12]

U sljedećoj raspravi Heidegger konstatira da put našeg pitanja koje traga za odgovorom treba krenuti od izvora filozofije. Koji je to izvor? Taj izvor je grčka riječ φιλοσοφία. Budući da filozofija svoj izvor pronalazi u grčkoj riječi ona je u svojoj biti grčka.[13]

Budući da je Ansatz našeg pitanja grčka riječ φιλοσοφία mi ulazimo u raspravu s mišljenjem grčkog duha. Nije samo grčki ono što pitamo, nego i kako to pitamo. Mi pitamo što je to....? ili grčki τί εστιν. Takav oblik pitanja razvili su Sokrat, Platon i Aristotel koji su pitali što je to - lijepo? Što je to - spoznaja? Što je to - priroda? Što je to - kretanje?[14]

Predmet našeg pitanja i način na koji pitamo po svom su izvoru grčki. Budući da je čovjek kao tubitak pozvan na promišljanje izvora i njegovog smisla njemački filozof to pitanje određuje kao povijesno[15] ili sudbinsko pitanje: «...to nije neko pitanje, nego određeno povijesno pitanje našeg zapadno - europskog opstanka.»[16]

Grčka riječ φιλοσοφία upućuje na pojam φιλόσοφος. Taj pojam je stvorio Heraklit, no za njega još ne postoji riječ φιλοσοφία. Ανήρ φιλόσοφος nije još «filozofski čovjek». Ανήρ φιλόσοφος je onaj koji voli σοφόν. Što znači za Heraklita voljeti? Voljeti znači govoriti kao što govori Λογος, tj. odgovarati Λογος - u. Odgovarati Λογος - u nije ništa drugo nego biti u skladu sa σοφόν - om. Taj sklad se naziva ‛άρμονία. Čovjek i Λογος se međusobno uskalđuju budući da su upućeni jedno na drugo. Za Heraklita το σοφόν znači «Εν Παντα - Jedno je sve». Sve znači Παντα τα 'όντα - cjelina, ukupnost bića. Εν znači Jedno koje ujedinjuje biće u bitku. Σοφόν označava da je sve biće u bitku. Bitak sabire bića u ono što biće jest. Λογος je time sabiralište bića. Grke je upravo začudilo što su sva bića sabrana u bitku. Tako da su oni prvi koji teže za σοφόν - om. Tu težnju određuje Eros. Težnja prema bitku bića nameće nam pitanje što je biće ukoliko ono jest. Ovim pitanjem mišljenje poszaje «filozofija». Heraklit i Parmenid nisu bili «filozofi» nego veći mislioci. «Veći» se ne odnosi na broj postignutih rezultata nego na sasvim drugačiji obzor mišljenja. Heraklit i Parmenid su bili veći filozofi u smislu što su bili u skladu s Λογος - om. Korak prema filozofiji napravili su Sokrat i Platon, a nastavio Aristotel koji u prvoj knjizi Metafizike (Met. A2. 982b 9 sq) definira filozofiju: 'επιστήμη τόν πρωτων 'αρχόν καί αιτιόν τεωρητική.[17] Επιστήμη se prevodi kao «znanost». To često dovodi do zablude. Επιστήμη je pogrešno prevoditi kao «znanost» bilo da je shvaćamo u filozofskom smislu ili je podrazumijevamo kao modrenu znanost. Επιστήμη se izvodi iz participa 'επιστάμενος. 'Επιστάμενος je čovjek ukoliko je za nešto mjerodavan. Stoga bi filozofija bila επισημη τις - neka vrsta mjerodavnosti. Pojam za τεωρητκη označava sposobnost za τεωρειν koji označava «pogled koji istražuje i ono za čim traga promatra i ne gubi iz vida». Što filozofija promatra? Aristotel odgovara da promatra prva počela i uzroke bića. Stoga bi filozofija bila vrsta mjerodavnosti koja promatra biće s obzirom na ono što jest ukoliko jest biće.

Do odgovora na pitanje što je to - filozofija? ne dolazimo pregledavanjem definicija filozofije, nego odgovor može biti samo onaj koji u sebi filozofira. Naš odgovor u sebi filozofira kada se upustimo u razgovor s filozofima, tj. da zajednički pretresamo ono o čemu oni govore. To zajedničko pretresanje Heidegger naziva razgovaranje kao dijalog. Naš razgovor mora ent - sprechen (od - govarati), biti usklađen onim čime su filozofi zaokupljeni. Čime su zaokupljeni? Zaokupljeni su s bitkom bića koji ih je potaknuo da kažu što je biće ukoliko ono jest.

Put našeg razgovora mora ispitati ono što smo predajom primili kao bitak bića. Taj put odgovora nije prekid s poviješću ili njezino nijekanje nego «prisvajanje ili preobražavanje» predajnog. Prisvajanje povijesti nosi naslov «destrukcija». Ona ne znači razaranje, nego razgrađivanje, skidanje i odstranjivanje u smislu otvaranja prema onome što nam je predaja podarila kao bitak bića. Unatoč što stojimo oduvijek u od - govoranju bitka bića rijetko se na njega obraćamo. Tubitak je pozvan da osluškuje «govor» bitka. Gdje se događa govor bitka? Događa se u ugođaju ili πατος - u. Taj ugođaj je čuđenje kao početak filozofije. Čuđenje je πατος koji često prevodimo kao strast, ali je ono povezano s πασχειν - patiti, podnositi, trpjeti, izdržati, prepustiti se nečemu. Čuđenje je za Grke bio ugođaj u kojem su odgovarali bitku bića. Raspravljajući o suvremenoj i budućoj filozofiji «filozof početka» smatra kako još uvijek moramo slušati glas bitka koji nam se javlja u temeljnom ugođaju koji je za nas skriven. Budući da je od - govaranje govor, a govor je u službi jezika mi nećemo naći odgovor na pitanje što je to - filozofija ukoliko ne iskusimo grčki smisao jezika kao Λογος - a.[18]



KRAJ FILOZOFIJE I ZADAĆA MIŠLJENJA

Heidegger je filozofiju odredio kao metafiziku koja misli cjelokupnost bića s obzirom na njezin bitak koji njihov temelj te ih dovodi u svagdanju prisutnost. Kada Heidegger govori o kraju filozofije ne misli na njezin nestanak ili propadanje, nego na dovršenje metafizike. Dovršenje filozofije ne znači i postignuće savršenosti. Kraj filozofije je povijesno kretanje dovedeno do njezinih krajnjih mogućnosti. Krajnja mogućnost filozofije je razvitak znanosti koje su se odvojile od filozofije. Znanosti koje su si osigurale samostojnost jesu psihologija, sociologija, antropologija kao kulturantropologija, logika, semantika. Filozofiju zamjenjuje kibernetika koja određuje čovjeka kao društveno - radno biće. Heidegger definira kibernetiku kao: «znanost koja planira i organizira čovjekov rad, ona jezik isključivo pretvara u sredstvo razmjene obavijesti, umjetnosti postaju instrumentima za vođenje informacija.»[19]

Suvremeno mišljenje nužno zaostaje za filozofijom kojoj je uskraćeno djelovanje u tehnićkom, znanstvenom i industrijskom svijetu u kojem su međuljudski odnosi postali tehnićki. Ono što mišljenju preostaje jest naučiti kako da svjetske civilizacije prevladaju obilježavanje čovjeka kao tehničko - znanstveno biće. Kojim načinom? Na način da najprije odredimo ono što se tiče mišljenja. U njemačkom se jeziku to naziva «Sache» (Stvar). Temeljni je zadatak mišljenja vratiti se «k stvari samoj». U novovjekovnoj filozofiji to je uspjelo Hegelu i Husserlu koji za stvar filozofskog istraživanja određuju subjektivitet. Taj poziv «k samoj stvari» znači doći do svjetla bitka tako da iskusimo neprikrivenost kao mjesto tišine koje jamči bitak.



Literatura

Augstein, R., Wolf, G., (1976) Nur noch ein Gott kann uns retten (Spiegel - Gespräch mit Martin Heidegger am 23. Semptember 1966), Der Spiegel, Nr.23/1976.

Coreth, Ehlen, Haeffner, Ricken, (1993), Philosophie des 20. Jahrhunderts (Stuttgart, Berlin, Köln, Kohlhammer Verlag)

Heidegger, M., (1996), Kraj filozofije i zadaća mišljenja (Zagreb, Naklada NAPRIJED).

Safransky, R., (2001), Ein Meister aus Deutschland (Frankfurt am Main, Fischer taschenbuch Verlag)

[1] Usp. Safransky, R., Ein Meister aus Deutschland (Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag, 2001) 15 - 30.

[2] Usp. Der Spiegel, Nur noch ein Gott kann uns retten (Spiegel - Gespräch mit Martin Heidegger am 23. September 1966.), 31. Mai 1976.

[3] Usp. Safransky, R., Ein Meister aus Deutschland, 30 - 53.

Usp. Coreth, Ehlen, Haeffner, Ricken, Philosophie des 20. Jahrhunderts ( Stuttgart, Berlin, Köln: Kohlhammer verlag, 1993) 23 - 24.

[4] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja (Zagreb: Naprijed 1996) 85.

[5] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 88.

[6] Usp. Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 90.

[7] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 99.

[8] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 103.

[9] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 108.

[10] Usp. Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 109 - 12

[11] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 263.

[12] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 264.

[13] Filozofija određuje grčki duh mišljenja, a time i Europu. Dokaz tome jest razvoj znanosti koja je svoj vrhunac postigla u 20. stoljeću. To je doba obilježilo otkriće atomske energije koju znanosti nikada ne bi otkrile da im nije prednjačila filozofija.

[14] Usp. Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 267.

[15] Povijest označava ono što se događa.

[16] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 268.

[17] Usp. Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 272.

[18] Usp. Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 274 - 281.

[19] Heidegger, M., Kraj filozofije i zadaća mišljenja, 401.

Нема коментара:

Постави коментар

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...