Прилог колеге Давора са блога увод који се дијалошком формом наставља на § 0 и уписује у круг читања.
''Valja ponovno postaviti pitanje o smislu bitka.'' Ali, danas ne samo da izostaje odgovor
nego izostaje i πὰθος pogodan za pitanje, naime ἀπορία,
pometenost koju tek treba zadobiti da bi to pitanje postalo nužno. [0]
Vid: Ukoliko je najprije potrebno ponovno
pobuditi raspoloženje pogodno za jednu aporiju, možda da pokušamo kao u antici,
dijalogom? :)
Tvrtko: Baš zabavno. Ti bi valjda bio mudri
Sokrat, a ja onaj što govori ''Zeusa mi, tako je!''? Neka, prihvaćam igru jer
mi nema smisla to što govoriš. Zašto bi bilo nužno buditi interes za neko
pitanje koje odavno nikoga ne zanima? Taj ''bitak'' je pojam iz žargona one
filosofije koja je danas zasluženo zaboravljena, tradicionalne metafizike. Što
bi se nas, osim ako nismo baš historičari filosofije, ticale pradavne ''bitke
oko bitka'' [1] Platona i Aristotela naspram njihovih suvremenika?
Vid: ''Pitanje o bitku'' ne proizlazi iz
nekritičkog preuzimanja tradicije. Premda stručni filosofijski pojam, ''bitak''
ipak nije drugo do imenični oblik onog što izgovaramo svakodnevno stotine puta:
onog biti. Kad kažeš ''bio
sam u kinu'', ''dosadno je '', ''dva je manje od pet'', ''sredit ću
to'',... u svakoj od tih rečenica je neki oblik toga ''jest'', ''biti''.
Pitanje je o smislu toga biti.
Tvrtko: Ali svatko već razumije to jest u tim rečenicama.
Vid: Doista postoji neka prosječna
samorazumljivost toga jest koja nam
omogućuje da ga neprestano upotrebljavamo. Ipak, upravo je posao filosofa da
samorazumljivosti, te implicitne ''tajne sudove običnog uma'' eksplicira, učini
svojom izričitom temom. Zato je pitanje o smislu onoga biti nužno izričito ponoviti.
Tvrtko: Pitanje je, dakle, što znači to biti? Onda se valjda traži neka
definicija ''bitka''.
''Definicija
(lat. definitio: ograničenje, određenje)
je izraz kojim se određuje sadržaj nekog pojma točno i jednosmisleno s pomoću
najbližega višega rodnog pojma (genus
proximum) i specifične razlike (differentia
specifica)''. [2]
OK,
pokušajmo najprije na nečemu konkretnome, npr. ovom tu stolu. ''Viši rodni
pojam'' bio bi namještaj, a
''specifična razlika'' naspram ostalog namještaja recimo to da ima ravnu plohu
pogodnu da na njoj nešto obavlja netko tko sjedi. Ako je time otprilike
pogođena definicija stola, kako bismo takav postupak primijenili na pojam bitak?
Vid: Radije pokušajmo zaobilazno. Kako bismo
od tvoga primjera nastavili dalje ka višim rodnim pojmovima?
Tvrtko: Viši rodni pojam za
namještaj je pribor, uporabna stvar. Potom, još viši, konkretna fizička stvar uopće.
Vid: Recimo da je tako.[3] Dalje?
Tvrtko: Ima li dalje?
Vid: Kažemo da jest i za nešto što nije konkretna fizička stvar, na primjer za
broj.
Tvrtko: Onda biće
(bivstvujuće), neko nešto koje uopće
jest? To bi obuhvatilo oboje.
Vid: Je li moguće ići dalje ići u tom smjeru?
Apstrahirati i od minimalnog određenja poput ''to'' ili ''tu'' ili ''nešto''?
Tvrtko: Tad bi, valjda, preostalo samo to jest, ''bitak''. Dalje ne možemo
misliti, neki još viši rodni pojam. Znači ''bitak'' je najapstraktniji,
najopćenitiji mogući pojam?
Vid: To jest neki maksimum apstrakcije. [4]
Hegel na početku svoje Znanosti logike
kaže o tako razumljenom bitku:
''B i t
a k, č i s t i b i t a k, - bez ikakve daljnje odredbe. U
svojoj neodređenoj neposrednosti on je jedino jednak sebi samome, a također
nije nejednak prema drugom, nema nikakve različitosti unutar sebe, niti prema
vani. Bilo kojom odredbom ili sadržajem koji bi u njemu bio razlikovan, ili
čime bi bitak bio postavljen kao različit od nečeg drugog, on se ne bi čvrsto
držao u svojoj čistoći. On je čista neodređenost i praznina. – U njemu se n i š t a
ne može zreti, ako se ovdje može govoriti o zrenju; ili on je samo to,
čisto prazno zrenje sâmo. U njemu se jednako malo može nešto misliti ili on je
isto tako sâmo to prazno mišljenje. Bitak, ono neodređeno neposredno, uistinu
je N i š t a i ni više ni manje nego N i š t a.'' [5]
Tvrtko: Uh, to ''bitak je ništa'' zvuči
čudnovato. Zar se bitak ne bi trebao
odnositi na jest, a ništa, odnosno ne-bitak, na tome
suprotno, na nije?
Vid: Taj se neobični odgovor, naime ''ništa'',
javlja uz pitanje ''što je bitak?'' Budući da nije nikakvo ''nešto'', da nema
nikakvog određenja, da nije ''neko-što'', samo utoliko je bitak upravo
''ništa''. Nije moguće dati drugačiji odgovor na to pitanje. Ali, očito smo
time izašli izvan onih okvira unutar kojih, kako rekosmo, svatko razumije što
znači kad kažemo ''jest''.
Tvrtko: Čini se da smo napravili korak previše
kad smo nakon pojma biće dalje
apstrahirali.
Vid: Možda je ipak već pitanje što je bitak pogrešno postavljeno, ako
je jedini mogući odgovor na njega teško pojmljiv. Izgleda da bitak nije nešto
poput još nekog bića, o kojemu možemo pitati što je to.
Tvrtko: Zar nije tako glasilo ''pitanje o
bitku''?
Vid: Zapravo je to prije pitanje o kako nego o što. Već je Aristotel,
koji je prvi razvio onaj način definiranja pomoću genus proximum i differentia
specifica, vidio taj problem. Naime, to da jesu nije neko opće svojstvo npr. broja dva i ovog tu stola
(onako kako je npr. plinovitost opće svojstvo zraka i vodene pare). Način kako jest broj različit je od načina kako jest konkretna fizička stvar. Zato
Aristotel kaže da se to biti iskazuje
višeznačno [6]. Ne radi se o višem rodnom pojmu nego prije o analogiji između
različitih upotreba te riječi. U srednjem vijeku se taj problem prvenstveno
pojavljivao kao razlika toga biti u
iskazima poput neka stvar jest i Bog jest – načini kako jest Stvoritelj i kako
jest ono stvoreno nisu jednaki. [7] Osim toga, zar da Bog, po kome sve
jest, ima iznad sebe viši rodni pojam?
Tako su
se na dugom putu zakazivanja pitanja što
je bitak pokazala barem dva važna momenta: naime da bitak nije još jedno (pa niti ''najviše'') biće [8], te, drugo, da se načini
bitka pojedinih bića mogu razlikovati [9].
Tvrtko: Ili se ipak radi o praznom pojmu, koji
ništa ne znači, ako već ne možemo definirati što je bitak.
Vid: Ali, sjeti se početka razgovora:
ustvrdio si, i to s pravom, da je to biti
samorazumljivo. ''Mi ne znamo (ne zna 'se') što znači 'bitak', ali taj izraz je
u stanovitom smislu razumljiv svakome.''[10] I ne samo kao jezični izraz, nego
uvijek već živimo razumijevajući različitost načina na koji jesu ovaj tu konkretni predmet, broj dva, ja sam, drugi
čovjek ili lik iz crtića. Mada to biti svatko nekako već razumije, ipak ne znamo
što je to: ne pobuđuje li to nelagodu? Nije li to jedna aporija?
Tvrtko: Zeusa mi, tako je! :)
[0] Vidi: Круг читања § 0: ἀπορία/пометеност; присност;„бивствујући“; време
[1] Heidegger navodi Platonovu sintagmu γιγαντομαχἰα περἱ τῆϛ οὑσἰαϛ (Soph. 246a).
[2] http://hr.wikipedia.org/wiki/Definicija ,
31.V.2012.
[3]
Heidegger kasnije u SuZ (§15)
pokazuje da puko postojeća stvar nije viši rodni pojam uporabnom priboru, nego je razlika između njih
kategorijalna, razlika u vrsti bitka.
[4]
Eugen Fink tumači taj predstojeći Hegelov navod kao maksimalno naprezanje
apstrakcije: ''Početak filozofije nije apstraktan zato što započinje nekim
apstraktnim pojmom, nego jer počinje ... totalnom
apstrakcijom: napuštanjem svega određenoga, žrtvovanjem svega sadržaja,
odvraćanjem pogleda od svega pojedinačnog i razlikovanog. To je najveće
naprezanje mišljenja, isprazniti se i držati se praznine te shvatiti prazninu
kao temelj svakog sadržaja po sebi samome. (...) To što inače činimo uvijek je
mišljenje o određenom, mišljenje nečega, mišljenje ovog i onog. (...) Tek u
ispražnjenju, u odvraćanju pogleda od vezanosti na ono određeno, svagda sadržajno,
svagda posebno, mijenja se čovjek tako da se obraća k neposrednosti onog
neposrednog: bitku.'' Eugen Fink, Uvod u filozofiju, Zagreb 1998., str. 97.-98.
[5] G.
W. F. Hegel, Znanost logike I, Zagreb 2003., str. 71.-72.
[6]
Aristotel, Metafizika K, (1060b30)
[7]
Usporedi Alois Halder, Filozofijski rječnik, Zagreb 2002., str. 20.
[8] ''To
razlikovanje nije neko proizvoljno, već ono razlikovanje putem kojega se tek
zadobiva tema ontologije a time i same filozofije. (...) Mi ga označujemo kao ontologijsku diferenciju, tj. kao
razlikovanje bitka i bivstvujućeg.'' Martin Heidegger, Temeljni problemi
fenomenologije, Zagreb 2006., str 17.
[9] ''Svako
bivstvujuće ima način bitka. Pitanje je ima li taj način bitka u svakom
bivstvujućem isti karakter (...) ili se pojedinačni načini bitka razlikuju među
sobom? (...) Kako se unatoč višestrukosti načina bitka uopće može govoriti o
jednom jedinstvenom pojmu bitka?'', isto, str. 18. Nasuprot Hegelovom shvaćanju
bitka kao neodređene neposrednosti, Heidegger
shvaća bitak nehomogeno, strukturirano.
''Najvažniji korak prema pitanju Bitka i
vremena sada se sastoji u tome da si u punoj jasnoći raščistimo da biće ...
s obzirom na strukturu svoga bitka nije
homogeno. (...) Drugačije izraženo: bitak koji je ... svaki put uvijek već
'razumljen' nije jednoličan nego pokazuje bogatstvo unutarnje raščlambe.''
Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman, Zagreb 2004., str.
59.
[10]
Martin Heidegger, Prolegomena za povijest pojma vremena, Zagreb 2000., str.
161.
